ČOVEK koji je učestvovao u progonu Srba danas piše izveštaje o njihovoj budućnosti – ako to nije cinizam, šta jeste?
Tonino Picula, Foto EPA
Tonino Picula, izvestilac Evropskog parlamenta za Srbiju, više ni ne pokušava da sakrije svoje političke i ideološke pozicije. Njegov najnoviji potez – objava fotografije iz rata, u uniformi hrvatske vojske s puškom u ruci, uz poruku kojom veliča akciju „Oluja“ i čestita „dan pobede i domovinske zahvalnosti“ – nije samo nesmotren. To je otvorena, sirova politička provokacija i poruka Srbima: „Bio sam tamo kad su vas progonili – i ponosan sam na to.“
Da podsetimo, u toj akciji ubijeno je ili nestalo 2.000 Srba, a više od 220.000 je proterano sa svojih vekovnih ognjišta. I sve to međunarodno pravo, uključujući i presudu Međunarodnog suda pravde iz 2015. godine, naziva – etničkim čišćenjem.
Zato je ključno pitanje: kako neko ko javno i otvoreno slavi ratni zločin može objektivno da izveštava o Srbiji? Kako neko ko je učestvovao u nasilnom „oslobađanju“ teritorija koje su vekovima naseljavali Srbi može da sudi o ljudskim pravima, evropskim vrednostima i vladavini prava u Srbiji?
Picula svojim postom nije samo uvredio srpski narod – on je obesmislio celu evropsku priču o „pomirenju“, „neutralnosti“ i „nepristrasnosti“.
Šta da očekujemo sledeće? Da Brisel za izvestioca o Jevrejima postavi nekoga ko veliča nemačku okupaciju? Da o genocidu u Ruandi piše neko ko je nosio mačetu? Granice političkog bezobrazluka su probijene.
U svom ratu za „oslobodilačku Hrvatsku“, Picula očigledno nije nosio samo oružje. Nosio je i mržnju. A kada danas kaže da su „delovi Hrvatske bili okupirani“, direktno osporava pravo Srbima da žive na svojoj zemlji. Da postoje.
Da li zna da su Srbi dobili samoupravu između Save i Drave još 1630. godine? Da li zna za Vlaški statut, za vekovni suživot? Ili i to, kao i progon u olujnom avgustu 1995, smatra okupacijom?
Možda bi mu neko u briselskim kancelarijama i poverovao, da se nije sam razotkrio. Jer jedno je slaviti „pobedu“, a drugo se s osmehom hvaliti oružjem kojim su proterivane čitave porodice. To više nije politička nesmotrenost – to je moralna sramota.
Zato ne tražimo od Evrope mnogo. Samo jedno: da dokaže da još zna razliku između žrtve i dželata. Da joj je istina važnija od ratne ikonografije. I da razreši Piculu dužnosti.
Jer on ne sudi Srbiji. On je odavno presudio. I sve dok sedi u Briselu sa oznakom „izvestilac za Srbiju“, jasno je da evropski izveštaj – nije ništa drugo do produžena ruka kalašnjikova.
(24sedam)