Blic preporučuje
Obeležavanju u Batajnici prisustvovao je i predsednik Srbije Aleksandar Vučić.
Foto: Vladimir Šporčić / Tanjug
Državno-komemorativni skup počeo je u 19.55 sati parastosom koji služi patrijarh srpski Porfirije sa sveštenstvom, u vreme kada su se i sirene za vazdušnu opasnost oglasile pre 26 godina, nakon čega su prvi projektili pogodili zgradu Centra veze u prokupačkoj kasarni.
Foto: Vladimir Šporčić / Tanjug
Obeležavanju Dana sećanja prisustvovali su i predsednica Skupštine Srbije Ana Brnabić, premijer Miloš Vučević i ministri Vlade Srbije, u tehničkom mandatu predsednica Pokrajinske vlade Maja Gojković, bivši predsednik Srbije Tomislav Nikolić, predstavnici Vojske Srbije i policije, verskih zajednica, kao i veliki broj građana.
Foto: Vladimir Šporčić / Tanjug
Foto: Vladimir Šporčić / Tanjug
Prisutnima se na obeležavanju se obratio patrijarh Porfirije, predsednik Vučić, predsednik Republike Srpske Milorad Dodik, kao i sin pilota pukovnika Milenka Pavlović, Nemanja Pavlović.
Obraćanje Vučića
– Danas, 26 godina posle NATO agresije i kao Srbin i kao predsednik Srbije imam samo jedan osećaj – neograničeni ponos. Naravno, tuga i žalost zbog stradalih, zbog svega kroz šta smo prošli uvek su tu, ali bez obzira na sve što smo izgubili, nisu nas pobedili. Napale su nas sile njih 19 koji imaju 67 puta više stanovništva od nas i 228 puta veću teritoriju od nas i nismo pognuli glavu i nismo pali da više nikada ne ustanemo. Od Termopila u čitavoj istoriji nije se dogodilo da toliko malo njih se suprotstavi takvoj sili. Danas sam predsednik zemlje koja je slobodna, koja sama donosi svoje odluke, koja je suverena i nezavisna, koja ima svoje dostojanstvo i koja može da kaže da niko drugi njom ne upravlja, već njen narod. Mi nemamo čega da se stidimo.
– Mi ponovo jesmo ona Srbija koju te nesreće jačaju i čine je još odlučnijom da bude svoja na svome. Bol koju su nam naneli bio je ogroman, ubijali su nam decu, žene, trudnice, starce, naše policajce, vojnike, rušili nam mostove, rasturili nam državu, pravili od nas večne krivce. Ali proizveli su nešto čemu se nisu nadali – probudilo je prkos, ponos.
„Smeta im uspeh koji smo postigli“
– Da ponovo izgradimo sve što su nam porušili, da imamo svoj glas, svoju volju i stvorimo nezavisnu Srbiju. Srbiju koja je poštovana, Srbiju koja se čuje, Srbiju koja ima i ne da svoje dostojanstvo i svoju slobodu. I naravno da mnogima to smeta i dan danas. Naravno da ne vole u svetu sile, u svetu bez principa, svetu koji ne poštuje međunarodno pravo, već samo svoje interese. Baš onima koji znaju šta je princip, onima koji hoće nezavisnost, onima koji ne daju svoju slobodu. Smeta im bez obzira na činjenicu da je 13. godina već Srbija insistira na miru i hoće da se takmiči samo u ekonomiji. I u tome je do skora pobeđivala, dok nas nisu ponovo drugim sredstvima napali. U radu, razvoju, sportu, nauci, ne ugrožavajući nikoga. I što je najvažnije, sve to vreme ne mrzi niti prezire bilo koga u svom okruženju i na čitavom svetu. Smeta im uspeh koji smo postigli, bez oružja, bez sukoba, uspeh koji je po mnogo čemu istorijski, uspeh koji ne zavisi od svih okolnosti teških vremena i kriza koje nismo mi prouzrokovali.
– Smeta im što mi radimo dok neki toliko žele da ratuju. Smeta im što nikoga ne mrzimo dok se oni guše u mržnji. Smeta im što ne želimo tuđe dok oni zamrzavaju i otimaju imovinu koja im ne pripada. Smeta im na kraju i najviše što nismo i nećemo da budemo pion i marioneta. Što smejemo i možemo da budemo slobodni i nezavisni. Zato su danas drugim sredstvima i drugom silom ponovo krenuli na Srbiju. Upumpali su milione, upumpali su bezbroj laži. Pokušavaju da bez narodne volje i protiv te volje nasilu otmu Srbiju i ponovo predaju onima koji su se urušavali na tacni. Upravo zbog toga mi danas, 26 godina posle agresije, posle svog bola, posle tolike smrti, tolike krvi, posle obesnog uništavanja naše zemlje, moramo jasno, bez odlaganja, da odgovorimo na čitav niz pitanja. Hoćemo li da pristanemo na uništenje Srbije? Hoćemo li bilo kome da poklonimo našu slobodu? Hoćemo li da budemo suvereni, nezavisni ili nečija marioneta?
Vučić: Da budemo roblje ili slobodni ljudi?
– Hoćemo li da pustimo da nas njihovi eksponenti puni mržnje zaustave na tom putu? Hoćemo li da nastavimo da budemo uspešni ili da dignemo ruke od svega? Hoćemo li rast ili recesiju? Hoćemo li veće plate i penzije koje smo zaradili ili mrvice sa bogataških stolova? Hoćemo li zemlju puteva, pruga, bolnica ili razvalinu kakvu su nam već jednom ostavili? Demokratiju u kojoj se poštuje volja većine ili tiraniju manjine kroz institucije koje nikada u srpskoj istoriji nisu postojale? Hoćemo li da u istoriji budemo zapamćeni kao poniženi gubitnici ili kao ponosni pobednici svake nevolje? Da budemo roblje ili slobodni ljudi? Da biramo sami ili da nam drugi biraju? Svako od ovih pitanja, dragi prijatelji, danas je pred nama. A ja kao Srbin i kao Predsednik Srbije osećam ponos, zato što znam odgovor. I znam da ćemo pobediti bez obzira na njihovo sve nemoćnije divljanje, bez obzira na sve učestalije nasilje i silovanje širom Srbije. I znam da Srbija, ona pristojna, vredna, poštena, nikada neće dati sebe, nikada neće dati Srbiju.
Šta god radili, koliko god pumpali laži, koliko god pumpali trikove i njima se služili, ovaj put Srbiju neće porobiti. Niti od nje napraviti krpenu lutku koju njihovi konci pomeraju. I ostaće slobodna, ostaće nezavisna. I u njoj će na vlast moći samo onaj ko dobije poverenje naroda, po volji tog naroda i samo na izborima. I može to da im smeta, mogu da nas mrze, mogu da lažu, mogu da bacaju šta god hoće, ali volju naroda neće promeniti. Zato što je ta volja iskovana u ratovima, stvorena mačem i ognjem, okupana u našoj krvi i utvrđena našim bolom. To je volja koju su veliki bombama stvorili u jednom malom narodu, načinivši ga velikim i ponosnim. Volja da se bude slobodan, da se bude svoj. Volja da u Srbiji stvari budu po toj volji, ni po jednoj drugoj. Nedaleko odavde, ubijena je mala Milica Rakić. Stradala je mala Bojana u Kuršumliji, mala Sanja u Varvarinu. Ubijali su nam decu i nećemo to zaboraviti. I ne smemo to zaboraviti. Kao što reče naš Patrijarh, moramo da praštamo.
Ne smemo da zaboravimo
– Ali da zaboravimo ne smemo nikada. Nemojte, narode, da vas podsetim da su samo pre 15 i 20 godina mnogi odavde iz naše zemlje hteli da to zaboravimo. U agresiji su govorili kao o intervenciji, kao da ste išli kod zubara da zub popravite, a ne da su nam ubijali Milice, Bojane, Sanje i mnogo, mnogo drugih srpskih junaka. Da se Milenko Pavlović poleteo, znajući da ide u smrt, znao je da ne postoji nikakva šansa da preživi taj let, taj poslednji let. A ja sam ponosan što kao predsednik Srbije sam mogao da odem i položim venac na njegov spomenik u okolini Valjeva, da posetim i Crniljevo, da večeras čujem njegovog sina Nemanju i da nikada ne zaboravimo naše junake. I to možemo i zahvaljujući onome što smo dogovorili sa Republikom Srpskom i predsednikom Dodikom i zato svake godine se nalazimo da obeležimo stradanje našeg naroda. I da vam kažem, večeras se posebno loše osećam fizički, zdravstveno, jedva stojim ovde pred vama. Nisam hteo sebi da dozvolim da ne dođem pred vas. I hvala vama divni narode koji ste večeras ovde. Hvala vam što ste uvek tu. I hvala vam za jednu veliku stvar.
– Hvala vam zbog toga što ne mrzite. I kada vidite one koji nas mrze, mi ne smemo da im uzvratimo mržnjom. Mi ne smemo da im odgovaramo nasiljem. Mi ćemo da pobedimo svojom voljom i svojom upornošću. Vi ste me birali, za mene ste glasali. Oni me nisu birali i nisu glasali, ali sam predsednik i njima. Ja moram da brinem i o jednima i o drugima. I zato mi nećemo nasilje. Neka ga pokazuju svakoga dana. Neka rade šta god im je volja. Mi ćemo im pružati ruku, tražiti i čuvati mir. Ne zato što ih se plašimo, ne zato što ih se plašimo, ponavljam, već zato što hoćemo Srbiju u kojoj će i oni imati jednako mesto i u kojoj će jednog dana da se kaju zbog svega onoga što su radili u prethodnim danima i nedeljama.
„Pamtićemo sve što su nam uradili“
– Da ni čija majka i otac zbog toga ne zaplaču. Samo da hoću da ni jedno dete zbog toga ne zaplače. Hoću da trpimo do krajnjih granica. A ja znam vas, junake i dobre ljude, poštene Srbije. Znam da možemo, i ne mogu da vam kažem koliko mi je bilo teško pre neke večeri u Nišu, posle onog zločinačkog pohoda na žene, na ljude, samo zato što drugačije misle. Šta mislite kako sam se osećao? Gore od svake majke, oca, sina i ćerke, oni koji su bili povređeni. I opet sam rekao, mirno, strpljivo, trpeljivo, moramo da pružamo ruku i onima koji ne razumeju šta rade. Moramo da pružamo ruku i onima koji ne razumeju koliko su izmanipulisani, jer je neko pumpao laži, pumpao besmislice, pumpao izmišljotine. E zato ćemo sve te balone koje su napumpali uspešno, ali mirno i demokratski da probušimo. I zato ćemo da pobeđujemo uvek. I zato ćemo da pamtimo sve ono što su u ovoj zemlji uradili. I da znate, ljudi, zato tražimo od vas pomoć.
Obraćanje patrijarha Porfirija
Njegova svetost patrijarh srpski Porfirije služio je pomen svim žrtvama NATO agresije 1999. godine.
– Atmosfera zemlje, što je poražavajuće za sve nas, zasićena je mirisom ljudske krvi. Svetska javnost svakodnevno je zasuta vestima o istrebljujućim bratoubilačkim sukobima. Crni oblaci mržnje među ljudima skrivaju od naših pogleda nebesku svetlost i blagoslov prisustva drugog čoveka u našem životu.
Foto: RTS / screenshot
– Vesti o hiljadama neminovno ubijenih dece, žena, staraca, onih koji su upućeni na front, neposredno nas stavljaju pred lice tragične stvarnosti ovoga sveta i nameću pitanje: Zašto smo se kao ljudi rodili? Čemu uopšte ljudski život ako ga gubimo na ovakav način? I zbog kakvih vrednosti ga gubimo? Zar se i mi, koji večeras stojimo ovde u Batajnici, nismo mogli naći na mestu trogodišnje Milice Rakić ili pilota pukovnika Milenka Pavlovića, koji su zbog bahatosti moćnijih ovoga sveta okončali svoj ovozemaljski život nepravedno?
– Kao kršteni narod, taj zločinački akt na jedan teži način vratio nas je sebi i uputio Bogu i bližnjima, kao vrednostima koje ne smeju biti dovedene u pitanje. Tada smo, kao retko kad, mogli da se posvetimo razumevanju, ali i usvajanju reči Hristovih: Ljubi bližnjeg svoga, pa i dalje, i dublje od toga, ljubite neprijatelje svoje. I večeras iste zapovesti o ljubavi doživljavamo u sećanju i u naša srca – rekao je patrijarh Porfirije.
Obraćanje sina pilota pukovnika Pavlovića
Foto: RTS / screenshot
– Poštovani, evo nas, stojimo na ovom aerodromu. Pred onima koji su dali sve što se može dati, prizvani da posvedočimo i Bogu i ljudima, da posvedočimo svim zemaljskim narodima, ko smo, šta smo i od kakvih smo. Kao sin jednog od dva komandanta lovačkog puka na celom svetu koji je stradao na borbenom zadatku, večeras ću govoriti o njemu, a kroz njega i o svima onima koji su pre 26 godina branili našu otadžbinu. Prošao je težak put od Jaka, Pešaka, od Gornjih Crniljeva do Sečine, preko Vazduhoplovne gimnazije u Mostaru, preko Vazduhoplovne vojne akademije u Zadru i Podgorici, gde je stekao odgovarajuće veštine u letenju na određenim tipovima borbenih aparata. Nakon uspešno odbranjenog diplomskog rada i svečane promocije 31. klase Vazduhoplovne vojne akademije, 30. jula 1982. godine dobija čin potporučnika i letačko zvanje pilot-lovac-bombarder, gde sa grupom od 15 kolega dolazi na aerodrom Batajnica, gde od 1990. godine leti na tada i sada najboljem avionu naše avijacije, MiG-u 29.
Obraćanje Dodika
Foto: RTS / screenshot
– Mnogo je tužnih dana u istoriji našeg naroda. Nesumnjivo, ovo je jedan od onih dana koji, što više prolaze godine otkako su se desili, sve više bole. Bole, zato što boli nepravda. Zato što sve one ubijene u bombardovanju, niko nikada nije odgovarao. Veoma je važno, i moramo ovde da primetimo, da obeležavamo ovaj dan, a mora da se zna, da samo pre, desetak, dvanaest godina, to nije bilo tako.
Neki su hteli da ovo bude zaboravljeno, da ovo ne postoji, da možda jednog dana tim događanjima, tim njihovim namerama, tim njihovim operacijama odamo zahvalnost. I sve je izgledalo da će biti izgubljeno. Onda se pojavio jedan čovek, Aleksandar Vučić, Tomislav Nikolić i njihova ekipa tog vremena. I oni su rekli, ovo ne sme da bude zaboravljeno. I zato smo i ovaj put ovde da obeležimo činjenicu da je NATO savez, taj moćni monstrum, u dva navrata bombardovao Srbe u Republici Srpskoj. Prvi put i nakon nekoliko godina je ovde u Srbiji. I da je taj NATO savez to činio bez oklevanja, bez valjanih međunarodnih odluka, činio je to iz zadovoljstva. Nikada neću zaboraviti ono odvratno lice onog šefa koji je svaki dan slavodobitno govorio koliko su ciljeva pogodili u Srbiji, ali nije govorio koliko su Milicu Rakić ubili, nego se ponosio tom ogromnom silom.
– I zato je važno i danas ovde da se Srbija vrati sebi. Da skupi snagu i da ponovo postane jaka. Da prestane uzimanje njene snage kroz isprazna okupljanja koja nemaju ni cilj. Koja ne govore šta je svrha, nego samo da se Srbiji oduzme snaga. Zato Aleksandar Vučić ne sme odustati. On je jedini koji može da vrati ponovo snagu Srbiji. Može, jer to i mi očekujemo iz Republike Srpske, koji želimo da vidimo njenu snagu.
– Da počne ponovo da bude najrazvijenija ekonomija Evrope. I Srbija mora da postane važan, kao što jeste, međunarodni politički faktor. U ovom vremenu nam to treba. A jedini čovek koji to može, to je Aleksandar Vučić. Zato mu dajemo iz Republike Srpske puno poverenje i želju da skupi snagu. I da, upravo zbog sećanja, jer je on pokrenuo da se ovo obeležava. Ovo bi bilo zaboravljeno. Ne bi se više niko ni sećao šta je bilo, sem porodica stradalih, da nije bilo odluke državnog rukovodstva na čelu sa gospodinom Vučićem i Tomom Nikolićem, koji su rekli ovog trenutka krećemo da obeležavamo. I baš nas briga šta vi mislite. I ne možete nas u tom zaustaviti. I ne želimo da vam se svidimo. I oni su hteli da se mi svidimo njima, zato što ćemo reći, eto, hvala vam što ste nas bombardovali. A ja ću reći, nek vas đavo nosi, prokleti bili. Živela Srbija i živela Republika Srpska.
26 godina od NATO bombardovanja
Agresija NATO alijanse na Srbiju, odnosno tadašnju SR Jugoslaviju, trajala je od 24. marta do 10. juna 1999. godine, a prema podacima Ministarstva odbrane Srbije, tokom 78 dana agresije ubijen je 1.031 pripadnik Vojske i policije, a poginulo oko 2.500 civila, među njima 89 dece.
Ranjeno je oko 6.000 civila, od toga 2.700 dece, kao i 5.173 vojnika i policajaca, a 25 osoba vodi se kao nestalo.
Kako je svetskoj javnosti predstavljeno, razlog agresije bila je situacija na Kosovu i Metohiji, odnosno teška humanitarna kriza na tom prostoru, a naredbu za napad dao je Havijer Solana, tada generalni sekretar NATO, generalu SAD Vesliju Klarku.
Kao izgovor za agresiju NATO iskorišćeni su događaji u Račku, 15. januara, a onda i neuspeh navodnih pregovora vođenih u Rambujeu i Parizu.
Izvršeno više od 2.000 udara
Prema prvom saopštenju Generalštaba Vojske Jugoslavije, 24. marta u prvom naletu gađano je više od 20 objekata. Prvi projektili pali su na kasarnu u Prokuplju u 19.53 sati. Sledio je napad na Prištinu, Kuršumliju, Batajnicu, Straževicu.
Tokom 11 sedmica agresije gotovo da nema grada u Srbiji koji se nije našao na meti. NATO je izvršio 2.300 udara i bacio 22.000 tona projektila, među kojima 37.000 zabranjenih kasetnih bombi i onih punjenih obogaćenim uranijumom.
Razoreno je ili oštećeno oko 25.000 stambenih objekata, onesposobljeno 470 kilometara puteva i 595 kilometara pruga. Oštećeno je 14 aerodroma, 19 bolnica, 20 domova zdravlja, 18 dečjih vrtića, 69 škola, 176 spomenika kulture i 44 mosta, dok je 38 razoreno.
Do obustave agresije NATO došlo je posle potpisivanja Vojno-tehničkog sporazuma kod Kumanova 9. juna 1999. godine.